Uobičajeno je s početkom ljeta u časopisima (čak i onim ozbiljnijim) čitati uvodnike i uvode koji obiluju riječima poput: lagano, ležerno, razbibriga…Uglavnom, navada je pisati o tzv. lakšim temama. Naravno, naglasak je na pisati. Ja sam odabrao malo radikalniji način obilježavanja ljeta. Umjesto da punim baterije tako što ću pisati o lakšim temama, jednostavno sam prestao pisati i otišao citiram: „namakati dupe u slanoj vodi“… No dobro, nije baš cijelo ljeto prošlo tako ležerno, ali uglavnom jest. I što da sad radim? Ljeto na izmaku, a ja sam propustio pisati o laganim temama. Da ispravim tu neoprostivu pogrešku (jer, očito je, mora se, a što se mora…) evo jedne ali vrijedne.
U nekom davno pogledanom dokumentarcu o teoriji kaosa, Arthur C. Clarke priča o novoj znanosti, fraktalima i ostalim sitnicama povezanim s njom. Na monitorima se vrte simulacije fraktala evidentno generiranih dobrim starim (ali stvarno starim) Fractint-om. Sve pršti bojama, a dubok i ozbiljan glas tada već također ostarjeloga pisca priča o revoluciji znanstvenog pogleda na svijet. Ono što me kod njega uvijek fasciniralo je način na koji priča : govori o stvarima o kojima, kako se čini, malo zna, ali odmah daje mašti krila i izvodi nevjerojatne mogućnosti novih spoznaja. Za pisca znanstvene fantastike to je naravno pozitivna karakteristika, ali nije bog zna kako upotrebljiva kad vam pokušava objasniti što su to zapravo kaos i fraktali. Nemojte me krivo shvatiti, ovo govori netko tko je sve odiseje progutao još jako davno, kao klinac. Čovjek ima sjajnu maštu i zna kako je pretočiti u priču, ali često imam osjećaj da je jedan od onih čudaka koji duboko vjeruju da su ih oteli vanzemaljci i da su vraćeni na zemlju samo zato da bi druge ljude uvjerili da vanzemaljci postoje i uz to vjeruju da su za to dokaz dovoljne indicije i neobične poveznice između irelevantnih činjenica. Da parafraziram Umberta Eca: uzmite stari kiosk na uglu ulice i ako stvarno tražite broj 
Strogo matematički gledano, trebali bismo barem izmjeriti Minkowski-Bouligand dimenziju pa da možemo reći što je tu fraktal a što nije… Šalu na stranu, jednom kad vas uvuku u svoj svijet, teško je pobjeći natrag. Nakon toga ih vidite posvuda i u svemu. To samo po sebi možda i ne bi bilo toliko loše kad bi se moglo po volji isključiti… A da je simptomatično, to već nije samo insinuacija, to je gotova činjenica… Pa što, reći će, obična profesionalna deformacija… Hm, a što je s nama koji nismo profesionalci?
Dakle, zaražen tom bolešću ili deformacijom, ali s ljetom oslabljenim simptomima, našao sam se nedavno u ugodnu društvu u Puli. Lunjanje gradom nas je odvelo i u Gradsku galeriju u kojoj je u stalnom postavu zbirka djela Antuna Motike, značajnog i meni da tada potpuno nepoznatog hrvatskog slikara. Uz same slike izloženo je i nekoliko skulptura od stakla te veliki LCD ekran na kojem možete pogledati nekih pola sata video materijala o slikaru i njegovom radu. Ovdje neću sada pričati u detalje o tome tko je bio, što je radio itd… Ako vas zanimaju te činjenice, nekoliko referenci na kraju članka bit će dobar početak.
Ono što mi je odvuklo pozornost od fascinantnih, nježnih, gotovo transparentnih slika, bio je dokumentarac o jednoj tehnici kojom se koristio neko vrijeme. Uzeo bi neku vrstu želatinastih tinti, nakapao to na stakalce, prekrio s drugim stakalcem i zatim projicirao na zid, platno ili što već… Bio je fasciniran svjetlom i igrama svjetla i boje. Projicirao je i druge stvari, međutim baš ovi dijapozitivi s tintama su me osupnuli. Ponekad bi projekcija bila statična, a ponekad bi dodatnim pritiskanjem stakalaca dobivao dinamično miješanje boja i svjetla koje bi čovjek mogao dugo gledati… Uglavnom, prekrasno i hipnotizirajuće.
Vele, vrag nikad ne spava. Naravno, tinte su fluidi. Miješanje fluida, turbulentna strujanja: kaos se krenuo primjenjivati upravo na tim problemima…a gdje je kaos tu su i fraktali. I nije čudno da te projekcije izgledaju poput fraktala generiranih umjetno. Kaleidoskop boja i nepravilnost oblika, a ipak savršena harmonija koja ne može zamoriti oko jer je oko upravo građeno tako da se zamara tek na pravilnim, odsječenim, neprirodnim oblicima. Kad tome dodate da se sve giba, za razliku od statičnih slika koje generiram na svom računalu (doduše, postoje i mogućnosti animacije fraktala u nekim programima, ali to je još uvijek meni nedostižno s obzirom na vrijeme koje bi bilo potrebno za renderiranje takve animacije ne mom stroju)… I bum, simptomi su se vratili i ja odmah vidim fraktale i gledam kako bih takvo nešto pokušao zarobiti u formulu (OK, realno, skup formula koji bi dao sličan efekt). Jesam li zbog toga propustio štogod od genijalnoga umjetnika što bih možda vidio da se nisam bavio svojim tričarijama? Ne vjerujem, ali ipak se pitam…
Motika se naravno nije bavio fraktalima. Siguran sam da nije ni znao za njih: u vrijeme kad su nastajali njegovi dijapozitivi, mislim da još ni Mandelbrot nije isprintao svoje prve crno-bijele slike Julijinog skupa. Uostalom jadan bi to umjetnik bio koji bi se ograničio na jednu jedinu tehniku…
Ima li priča kakvu pouku? Naravno, a ona glasi: ako se nađete u Puli, ne propustite pogledati Gradsku galeriju. Zašto? Pa, koliko sam stigao googlati, nema mnogo Motikinih slika na webu, a ono malo što sam našao ne sadrži niti jednu sliku/fotografiju njegovih projekcija o kojima sam pričao… Dakle, želite li ih vidjeti možete ili potražiti te dokumentarce ili otići do Pule i tamo ih pogledati 
…
Reference:
